JOAKIM, kragujevačka pozorišna revija broj 61-62
UVODNO SLOVO JOAKIMOVO
ŽIVO POZORIŠTE
Verujem da nam je živo pozorište potrebnije nego ikad. Potrebno nam je pre svega kako bismo izazivali dogmu i postavljali važna pitanja u rastućoj banalizaciji komercijalizovanog društva. Naša kultura je pod prevelikim uticajem reklamiranja, globalne televizije i senzacionalističkog novinarstva, čiji je jedini cilj da na brz i jednostavan način zadobiju što veću publiku. Tužno, baš kao i naš obrazovni sistem, ukoliko ga ne budemo negovali i plaćali, pozorište se neće razvijati. Takođe, kao i naš obrazovni sistem, ono ne može biti mereno ekonomskom računicom. Za demokratiju, pozorište je veoma važno iz drugog razloga: to je jedna od retkih preostalih prilika gde jedan segment društva može misliti i angažovati živu raspravu sa sobom.
Kao nacija, mi smo apatični prema ovim potrebama. Mi smo veoma dobri u stvaranju teatra, ali savršeno nemarni u brizi o njemu. Ipak, ja verujem da će u budućim godinama pozorište postati veoma važno i da će društvo i dalje brinuti o njemu. Akademsko obrazovanje i pozorišna profesija imaju odgovornost za to. Podsticanje dece da uživaju u bogatom životu pozorišta, dalekosežno daje rezultate u budućim vremenima, kada kao odrasli mogu da razumeju ono za što su kao deca sticali navike. To su, dakle, dugotrajne stvari.
U ovom novom, informacionom dobu, mi živimo, kupujemo, putujemo, učimo i – na određeni način se zabavljamo – sredstvima informacione tehnologije. Svi ti veličanstveni šoping molovi koji su izgrađeni širom sveta uskoro mogu postati prazne palate prošlosti. Mi uskoro tamo nećemo kupovati osnovne životne namirnice kao što su deterdženti, kornfleks ili mleko. Njih ćemo poručivati naveliko putem interneta i biće nam dostavljeni na kućne adrese. Druge kupovine će postati posebne i lične – odeća, hrana, voće, meso, riba koje treba lično birati i to će se kupovati u malim specijalizovanim radnjama u kojima će biti moguć razgovor između prodavca i kupca.
Na isti način mi možemo da sagledavamo i pozorište. Ono će biti zabava koja je sasvim posebna, zato što pozorište insistira na učešću i upotrebi naše imaginacije i zbog toga ga otkrivamo svakim novim danom i svakom novom predstavom. Pozorište je živo zato što mi utičemo na predstave, koliko i one utiču na nas. Rezultati takvog uticaja se razlikuju iz večeri u veče, i u toj razlici razlika je njegova snaga. Mnogi smatraju da je elitizam pozorišta njegova slabost, međutim, brojne su prednosti pozorišnog elitizma. Zbog toga je važno da pozorište pronađe nove načine kako da se obrati novoj publici, prevashodno mladim ljudima koji u njemu još nisu našli svoje mesto. Komunikacija nove publike i pozorišta neće se voditi preko službe marketinga, već preko drugih službi koje će razumeti potrebu te publike i znati da ponudi adekvatan odgovor.
Nebojša Bradić
KAD JEDAN MISLI DRUKČIJE
Odjeci gostovanja u Virovitici
Piše: Josip Strija,
Knjaževsko-srpski teatar, Kragujevac, Bosansko narodno pozorište Zenica, Kazalište Virovitica: Redžinald Rouz, „12 gnjevnih ljudi”, red. Nil Flekman.
Realizaciju kazališnoga projekta prema tekstu Redžinalda Rouza koprodukcijom ostvaruju tri kazališta – Bosansko narodno pozorište Zenica, Knjaževsko-srpski teatar iz Kragujevca i Kazalište Virovitica. Uz kazališta, u priču se uključuju i tri veleposlanstva Sjedinjenih Država (u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj), a sve pod redateljskim nadzorom Amerikanca Nila Flekmana. Predstava je premijerno prikazana u Kragujevcu, Beogradu i Zenici, a svoju je premijeru u Hrvatskoj imala 31. svibnja u Kazalištu Virovitica.
... Predstava nam neće prikazati ono što se događalo u sudnici nego samo ono što se događa u sobi za porotu. Tu ćemo saznati najvažnije elemente cijelog procesa koji nastoji dokazati kako je mladić ubio svojega oca, a kroz komentare i sudove dvanaest muškaraca različita podrijetla, prošlosti, sadašnjosti, shvaćanja i tumačenja svijeta i života. Dvanaestorica porotnika tako mora odlučiti hoće li mladića osloboditi ili će ga poslati u smrt što je kazna ako se svi slože da je mladić kriv. Slaba obrana, a jako tužiteljstvo stvorili su ogroman prostor za proglašenje optuženoga krivim. Priča teče od završetka suđenja, preko upute sudca do izmjene stajališta oko statusa optuženika. Početni se omjer glasova s jedan nevin nasuprot jedanaest kriv mijenja na dvanaest glasova koji će mladića osloboditi optužbe. Svaki će lik (nitko među njima nema ime, ali ima vrlo dobro izgrađen svoj profil pa gledatelji upoznati s njegovim načinom razmišljanja mogu samostalno likove imenovati kao nasilne, flegmatične, priglupe…) svojim prijašnjim životom, svojim problemima i snalaženjem u prethodnim zgodnim ili nezgodnim situacijama pridonijeti cijeloj priči i pomoći pri rješavanju zagonetke, a time postati više nego važni u igri sa sudbinom jednoga života...
... Scena na kojoj glumci pokušavaju doći do krajnjega odgovora gotovo je prazna. Na njoj su samo ljudi i stolci, za svakoga po jedna. Upravo time redatelj usmjerava pozornost na važnost sadržaja, a ne forme u kojoj bismo se zasigurno izgubili. Iz tog razloga tekst kojega primamo kroz likove junaka koji se bore sa svojim životom, a sada sa tuđim i za tuđi život postaje nam više nego važan, priča više nego zanimljiva, a nakon gledanja dijelimo osjećaj pravednosti – upravo kao da smo i sami odlučili svojom glavom, ali uvjereni dokazima kako osobu treba pustiti na slobodu....
... Posebno se u svojoj ulozi istaknuo Mirko Babić kao prvoga porotnik koji je glasovao za oslobađajuću presudu. Babić je vrlo dobru odigrao ulogu čovjeka za kojeg se tijekom predstave čini da bi sve oko sebe uspio uvjeriti u bilo što. Vješto i razumno prolazeći kroz šumu nerazumijevanja i predrasuda ostavlja dojam snažne osobe i u stvarnom životu, profiliran je kao vođa koji se ne želi nametati i kojega se često ne želi razumjeti, ali ostaje snažan i dosljedan. Igor Golub je također bio vrlo dobar u ulozi oca koji se prepoznaje u procesu u kojemu je i sam porotnik, a kao otac koji također ima problema sa svojim sinom. Ostale uloge također izazivaju pozitivne reakcije. Vrlo dobro odabrana ekipa u kojoj će svaki glas doprinijeti zajedništvu, ali ostati poseban. Glumci tako od svojih malih uloga, posebnih i zapakiranih u brojne osobine svojega lika ostavljaju dojam kao da ne glume već samo iz svoje stvarnosti na scenu prenose ono najzanimljivije...
Vrlo dobra suradnja triju kazališta urodila je dobrom predstavom koju se gleda ne zato da bi se uočila posebnost maske ili scenografije, čak ni priče čiji se misterij razrješava gotovo na početku nego da bi se dobio odgovor na pitanje promjene mišljenja. U središtu priče je čovjek – kako onaj koji čeka odgovor porote, tako i svaki onaj koji tu porotu čini, ali i svaki onaj koji predstavu gleda.
© KAZALIŠTE.hr, 9. lipnja 2012.
OD BITEFA DO POZORJA
Pregled prošle sezone – 2011-2012. u pozorištima Beograda, Srbije i okoline
Piše: Goran Cvetković
... Što se tiče pozorišta van Beograda – imali smo tri fenomenalna fenomena – dva vojvođanska pozorišta na mađarskom jeziku – Kostolanji Deže iz Subotice, sa neumornim Urban Andrašem na čelu i Ujvideki Szinhaz - Novosadsko pozorište iz Novog Sada, ali i Knjaževsko-srpski Teatar iz Kragujevca – to su pozorišta koja su na temelju odličnog promišljanja, mudrog odabira repertoara i vrednog i kreativnog umetničkog rada – postigla neverovatne produkcijske i komunikacijske uspehe. O radu ta tri pozorišta vredi jedino i govoriti, kad se razmatra prethodna sezona u Srbiji, svakako...
... Ali tek je poseban događaj u Srbiji novi život Knjaževsko- srpskog Teatra – nekada imenom Joakim Vujić – u kome se obreo doskorašnji Ministar kulture u Vladi republike Srbije, reditelj, Nebojša Bradić. Njegov lični entuzijazam i ogroman radni potencijal i kapacitet, pokrenuli su ovo sasvim učmalo pozorište iz neverovatne letargije u koju je nepovratno bilo upalo, iz raznih razloga. Predstave koje su se tu napravile – NOĆ U KAFANI TITANIK, po delu Iva Andrića – Bife Titanik, LEPOTICA LINEJNA i DVANAEST GNEVNIH LjUDI u koprodukciji sa nekoliko pozorišta iz regiona, nov način upošljavanja ansambla, povratak publike u pozorište, dalji planovi rada ovog vrednog i samopregornog kolektiva – sve to uliva ogromno POVERENjE u mogućnost prevazilaženja krize u kojoj se nalazimo kao društvo, kao narod i kao država poslednjih godina. Model organizovanja produkcije, izbor repertoara motivacija ansambla i autorskog tima za rad na novim i istraživačkim poduhvatima – sve je to kulminiralo u predstavi koju potpisuje Nebojša Bradić – JEDAN ČOVEK, DVOJICA GAZDA, savremena verzija engleskog pisca Ričarda Bina, dela Karla Goldonija – Sluga Dva Gospodara. U ovoj briljantnoj predstavio videli smo POTPUNO nov – znači neviđen dotle ansambl spretnih i inovativnih glumaca, koje smo inače dotle dobro poznavali i cenili – videli smo ih u novom ruhu i u novom izrazu, igrali su sa neočekivanom energijom i ukusom, tako da je sve prštalo od pozorišnog pozorišta na svetskom nivou, u odličnoj scenografiji koja je bila neraskidivi deo predstave – autora Milivoja Štulovića. Voleo bih da ova predstava ode na evropske festivale i potvrdi svoju ogromnu vrednost među vrhunskim ostvarenjima...
OVACIJE I APLAUZI „GAZDAMA” NA SCENI BDP-A
Uspeh beogradske premijere kragujevačke predstave
Posle velikog uspeha i igranja na „kartu više” na matičnoj sceni kragujevačkog Knjaževsko-srpskog teatra hit predstava „Jedan čovek, dvojica gazda” imala je i zapažen uspeh na svojoj beogradskoj premijeri u nedelju, 28. oktobra na Sceni „Rade Marković” Beogradskog dramskog pozorišta.
Predstava je rađena po tekstu engleskog pisca Ričarda Bina (verzija Goldonijeve drame „Sluga dvaju gospodara”), režirao ju je Nebojša Bradić a istovremeno se sem Kragujevca uspešno igra i na londonskom Vest Endu i njujorškom Brodveju i sada u Beogradu.
U predstavi igraju glumci: Vladan Živković, Sanja Matejić, Saša Pilipović, Miloš Krstović, Isidora Rajković, Aleksandar Milojević, Miodrag Pejković, Katarina Mitrović, Ivan Vidosavljević i drugi, a sastav VIS „Gazde” koji svojim muziciranjem mami aplauze publike i čiji je CD letos objavljen u produkciji kragujevačkog Teatra sačinjavaju muzičari: Vladimir Lazarević, Dragoslav Tanasković, Nikola Milojević i Ivan Filipović.
Poput kragujevačke isto je reagovala i beogradska premijerna publika predstave „Jedan čovek, dvojica gazda” u punoj Velikoj sali BDP-a, posle igre kragujevačkih glumaca pomognutih beogradskim kolegom Petrom Benčinom, odjekivale su salve zasluženog smeha i aplauz, a čuli su se i iskreni komentari „da ljudi ne pamte kada su se tako smejali u pozorištu”.
Zbog velikog interesovanja predstava Knjaževsko-srpskog teatra ponovo je na repertoaru Beogradskog dramskog pozorišta 18. novembra.
RAZIGRANA KOMPOZICIJA
„Jedan čovek, dvojica gazda” BDP
Piše: Željko Jovanović
Premijera predstave u Kragujevcu zanimljiva je iz najmanje dva razloga. Najpre pozorišnoj javnosti i naravno publici, predočen je veoma zanimljiv, savremeni komad pisca koji vešto i s merom, koristi siže Goldonijeve komedije „Sluga dvaju gospodara”.
Poseban značaj ovog komada sastoji se u tome što pisac vešto povezuje, i čini međusobno kopatimbilnim tradiciju komedije del arte, neke vrste preteče takozvane interaktivnosti u teatru, sa onim što zovemo savremeni britanski humor, ma šta to značilo.
Kao drugi zanimljiv podatak ispostavlja se režija Nebojše Bradića koji se ovom predstavom možda prvi put pojavljuje u ulozi reditelja komedije.
U ovoj predstavi on najpre insistira na strpljivom uvođenju publiku u zaplet, na ovom mestu skoro komedije zabune. Potom predstavu, u središnjem delu, prepušta talasu vodviljskog ritma i brzine kojom teče vešta manipulacija glavnog junaka sujetom gazdi, da bi na kraju istrajavao na detaljnom svođenju računa odnosa među junacima ove savremene komedije.
Ova komedija dodatno je relaksirana duhovitim muzičkim pasažima koji vešto podvlače određene asocijacije na vreme i mesto radnje.
Velike saradnike reditelj je imao u nadahnutoj igri ansambla, pre svih Miodraga Pejkovića kao nosioca i lokomotivu ove razigrane kompozicije. Pored njega kao preciznu i jasno razvijenu liniju svog lika ostvario je Petar Benčina, dok je Milić Jovanović ostvario pantomimsku bravuru.
ŽIVO POZORIŠTE
Verujem da nam je živo pozorište potrebnije nego ikad. Potrebno nam je pre svega kako bismo izazivali dogmu i postavljali važna pitanja u rastućoj banalizaciji komercijalizovanog društva. Naša kultura je pod prevelikim uticajem reklamiranja, globalne televizije i senzacionalističkog novinarstva, čiji je jedini cilj da na brz i jednostavan način zadobiju što veću publiku. Tužno, baš kao i naš obrazovni sistem, ukoliko ga ne budemo negovali i plaćali, pozorište se neće razvijati. Takođe, kao i naš obrazovni sistem, ono ne može biti mereno ekonomskom računicom. Za demokratiju, pozorište je veoma važno iz drugog razloga: to je jedna od retkih preostalih prilika gde jedan segment društva može misliti i angažovati živu raspravu sa sobom.
Kao nacija, mi smo apatični prema ovim potrebama. Mi smo veoma dobri u stvaranju teatra, ali savršeno nemarni u brizi o njemu. Ipak, ja verujem da će u budućim godinama pozorište postati veoma važno i da će društvo i dalje brinuti o njemu. Akademsko obrazovanje i pozorišna profesija imaju odgovornost za to. Podsticanje dece da uživaju u bogatom životu pozorišta, dalekosežno daje rezultate u budućim vremenima, kada kao odrasli mogu da razumeju ono za što su kao deca sticali navike. To su, dakle, dugotrajne stvari.
U ovom novom, informacionom dobu, mi živimo, kupujemo, putujemo, učimo i – na određeni način se zabavljamo – sredstvima informacione tehnologije. Svi ti veličanstveni šoping molovi koji su izgrađeni širom sveta uskoro mogu postati prazne palate prošlosti. Mi uskoro tamo nećemo kupovati osnovne životne namirnice kao što su deterdženti, kornfleks ili mleko. Njih ćemo poručivati naveliko putem interneta i biće nam dostavljeni na kućne adrese. Druge kupovine će postati posebne i lične – odeća, hrana, voće, meso, riba koje treba lično birati i to će se kupovati u malim specijalizovanim radnjama u kojima će biti moguć razgovor između prodavca i kupca.
Na isti način mi možemo da sagledavamo i pozorište. Ono će biti zabava koja je sasvim posebna, zato što pozorište insistira na učešću i upotrebi naše imaginacije i zbog toga ga otkrivamo svakim novim danom i svakom novom predstavom. Pozorište je živo zato što mi utičemo na predstave, koliko i one utiču na nas. Rezultati takvog uticaja se razlikuju iz večeri u veče, i u toj razlici razlika je njegova snaga. Mnogi smatraju da je elitizam pozorišta njegova slabost, međutim, brojne su prednosti pozorišnog elitizma. Zbog toga je važno da pozorište pronađe nove načine kako da se obrati novoj publici, prevashodno mladim ljudima koji u njemu još nisu našli svoje mesto. Komunikacija nove publike i pozorišta neće se voditi preko službe marketinga, već preko drugih službi koje će razumeti potrebu te publike i znati da ponudi adekvatan odgovor.
Nebojša Bradić
KAD JEDAN MISLI DRUKČIJE
Odjeci gostovanja u Virovitici
Piše: Josip Strija,
Knjaževsko-srpski teatar, Kragujevac, Bosansko narodno pozorište Zenica, Kazalište Virovitica: Redžinald Rouz, „12 gnjevnih ljudi”, red. Nil Flekman.
Realizaciju kazališnoga projekta prema tekstu Redžinalda Rouza koprodukcijom ostvaruju tri kazališta – Bosansko narodno pozorište Zenica, Knjaževsko-srpski teatar iz Kragujevca i Kazalište Virovitica. Uz kazališta, u priču se uključuju i tri veleposlanstva Sjedinjenih Država (u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj), a sve pod redateljskim nadzorom Amerikanca Nila Flekmana. Predstava je premijerno prikazana u Kragujevcu, Beogradu i Zenici, a svoju je premijeru u Hrvatskoj imala 31. svibnja u Kazalištu Virovitica.
... Predstava nam neće prikazati ono što se događalo u sudnici nego samo ono što se događa u sobi za porotu. Tu ćemo saznati najvažnije elemente cijelog procesa koji nastoji dokazati kako je mladić ubio svojega oca, a kroz komentare i sudove dvanaest muškaraca različita podrijetla, prošlosti, sadašnjosti, shvaćanja i tumačenja svijeta i života. Dvanaestorica porotnika tako mora odlučiti hoće li mladića osloboditi ili će ga poslati u smrt što je kazna ako se svi slože da je mladić kriv. Slaba obrana, a jako tužiteljstvo stvorili su ogroman prostor za proglašenje optuženoga krivim. Priča teče od završetka suđenja, preko upute sudca do izmjene stajališta oko statusa optuženika. Početni se omjer glasova s jedan nevin nasuprot jedanaest kriv mijenja na dvanaest glasova koji će mladića osloboditi optužbe. Svaki će lik (nitko među njima nema ime, ali ima vrlo dobro izgrađen svoj profil pa gledatelji upoznati s njegovim načinom razmišljanja mogu samostalno likove imenovati kao nasilne, flegmatične, priglupe…) svojim prijašnjim životom, svojim problemima i snalaženjem u prethodnim zgodnim ili nezgodnim situacijama pridonijeti cijeloj priči i pomoći pri rješavanju zagonetke, a time postati više nego važni u igri sa sudbinom jednoga života...
... Scena na kojoj glumci pokušavaju doći do krajnjega odgovora gotovo je prazna. Na njoj su samo ljudi i stolci, za svakoga po jedna. Upravo time redatelj usmjerava pozornost na važnost sadržaja, a ne forme u kojoj bismo se zasigurno izgubili. Iz tog razloga tekst kojega primamo kroz likove junaka koji se bore sa svojim životom, a sada sa tuđim i za tuđi život postaje nam više nego važan, priča više nego zanimljiva, a nakon gledanja dijelimo osjećaj pravednosti – upravo kao da smo i sami odlučili svojom glavom, ali uvjereni dokazima kako osobu treba pustiti na slobodu....
... Posebno se u svojoj ulozi istaknuo Mirko Babić kao prvoga porotnik koji je glasovao za oslobađajuću presudu. Babić je vrlo dobru odigrao ulogu čovjeka za kojeg se tijekom predstave čini da bi sve oko sebe uspio uvjeriti u bilo što. Vješto i razumno prolazeći kroz šumu nerazumijevanja i predrasuda ostavlja dojam snažne osobe i u stvarnom životu, profiliran je kao vođa koji se ne želi nametati i kojega se često ne želi razumjeti, ali ostaje snažan i dosljedan. Igor Golub je također bio vrlo dobar u ulozi oca koji se prepoznaje u procesu u kojemu je i sam porotnik, a kao otac koji također ima problema sa svojim sinom. Ostale uloge također izazivaju pozitivne reakcije. Vrlo dobro odabrana ekipa u kojoj će svaki glas doprinijeti zajedništvu, ali ostati poseban. Glumci tako od svojih malih uloga, posebnih i zapakiranih u brojne osobine svojega lika ostavljaju dojam kao da ne glume već samo iz svoje stvarnosti na scenu prenose ono najzanimljivije...
Vrlo dobra suradnja triju kazališta urodila je dobrom predstavom koju se gleda ne zato da bi se uočila posebnost maske ili scenografije, čak ni priče čiji se misterij razrješava gotovo na početku nego da bi se dobio odgovor na pitanje promjene mišljenja. U središtu priče je čovjek – kako onaj koji čeka odgovor porote, tako i svaki onaj koji tu porotu čini, ali i svaki onaj koji predstavu gleda.
© KAZALIŠTE.hr, 9. lipnja 2012.
OD BITEFA DO POZORJA
Pregled prošle sezone – 2011-2012. u pozorištima Beograda, Srbije i okoline
Piše: Goran Cvetković
... Što se tiče pozorišta van Beograda – imali smo tri fenomenalna fenomena – dva vojvođanska pozorišta na mađarskom jeziku – Kostolanji Deže iz Subotice, sa neumornim Urban Andrašem na čelu i Ujvideki Szinhaz - Novosadsko pozorište iz Novog Sada, ali i Knjaževsko-srpski Teatar iz Kragujevca – to su pozorišta koja su na temelju odličnog promišljanja, mudrog odabira repertoara i vrednog i kreativnog umetničkog rada – postigla neverovatne produkcijske i komunikacijske uspehe. O radu ta tri pozorišta vredi jedino i govoriti, kad se razmatra prethodna sezona u Srbiji, svakako...
... Ali tek je poseban događaj u Srbiji novi život Knjaževsko- srpskog Teatra – nekada imenom Joakim Vujić – u kome se obreo doskorašnji Ministar kulture u Vladi republike Srbije, reditelj, Nebojša Bradić. Njegov lični entuzijazam i ogroman radni potencijal i kapacitet, pokrenuli su ovo sasvim učmalo pozorište iz neverovatne letargije u koju je nepovratno bilo upalo, iz raznih razloga. Predstave koje su se tu napravile – NOĆ U KAFANI TITANIK, po delu Iva Andrića – Bife Titanik, LEPOTICA LINEJNA i DVANAEST GNEVNIH LjUDI u koprodukciji sa nekoliko pozorišta iz regiona, nov način upošljavanja ansambla, povratak publike u pozorište, dalji planovi rada ovog vrednog i samopregornog kolektiva – sve to uliva ogromno POVERENjE u mogućnost prevazilaženja krize u kojoj se nalazimo kao društvo, kao narod i kao država poslednjih godina. Model organizovanja produkcije, izbor repertoara motivacija ansambla i autorskog tima za rad na novim i istraživačkim poduhvatima – sve je to kulminiralo u predstavi koju potpisuje Nebojša Bradić – JEDAN ČOVEK, DVOJICA GAZDA, savremena verzija engleskog pisca Ričarda Bina, dela Karla Goldonija – Sluga Dva Gospodara. U ovoj briljantnoj predstavio videli smo POTPUNO nov – znači neviđen dotle ansambl spretnih i inovativnih glumaca, koje smo inače dotle dobro poznavali i cenili – videli smo ih u novom ruhu i u novom izrazu, igrali su sa neočekivanom energijom i ukusom, tako da je sve prštalo od pozorišnog pozorišta na svetskom nivou, u odličnoj scenografiji koja je bila neraskidivi deo predstave – autora Milivoja Štulovića. Voleo bih da ova predstava ode na evropske festivale i potvrdi svoju ogromnu vrednost među vrhunskim ostvarenjima...
OVACIJE I APLAUZI „GAZDAMA” NA SCENI BDP-A
Uspeh beogradske premijere kragujevačke predstave
Posle velikog uspeha i igranja na „kartu više” na matičnoj sceni kragujevačkog Knjaževsko-srpskog teatra hit predstava „Jedan čovek, dvojica gazda” imala je i zapažen uspeh na svojoj beogradskoj premijeri u nedelju, 28. oktobra na Sceni „Rade Marković” Beogradskog dramskog pozorišta.
Predstava je rađena po tekstu engleskog pisca Ričarda Bina (verzija Goldonijeve drame „Sluga dvaju gospodara”), režirao ju je Nebojša Bradić a istovremeno se sem Kragujevca uspešno igra i na londonskom Vest Endu i njujorškom Brodveju i sada u Beogradu.
U predstavi igraju glumci: Vladan Živković, Sanja Matejić, Saša Pilipović, Miloš Krstović, Isidora Rajković, Aleksandar Milojević, Miodrag Pejković, Katarina Mitrović, Ivan Vidosavljević i drugi, a sastav VIS „Gazde” koji svojim muziciranjem mami aplauze publike i čiji je CD letos objavljen u produkciji kragujevačkog Teatra sačinjavaju muzičari: Vladimir Lazarević, Dragoslav Tanasković, Nikola Milojević i Ivan Filipović.
Poput kragujevačke isto je reagovala i beogradska premijerna publika predstave „Jedan čovek, dvojica gazda” u punoj Velikoj sali BDP-a, posle igre kragujevačkih glumaca pomognutih beogradskim kolegom Petrom Benčinom, odjekivale su salve zasluženog smeha i aplauz, a čuli su se i iskreni komentari „da ljudi ne pamte kada su se tako smejali u pozorištu”.
Zbog velikog interesovanja predstava Knjaževsko-srpskog teatra ponovo je na repertoaru Beogradskog dramskog pozorišta 18. novembra.
RAZIGRANA KOMPOZICIJA
„Jedan čovek, dvojica gazda” BDP
Piše: Željko Jovanović
Premijera predstave u Kragujevcu zanimljiva je iz najmanje dva razloga. Najpre pozorišnoj javnosti i naravno publici, predočen je veoma zanimljiv, savremeni komad pisca koji vešto i s merom, koristi siže Goldonijeve komedije „Sluga dvaju gospodara”.
Poseban značaj ovog komada sastoji se u tome što pisac vešto povezuje, i čini međusobno kopatimbilnim tradiciju komedije del arte, neke vrste preteče takozvane interaktivnosti u teatru, sa onim što zovemo savremeni britanski humor, ma šta to značilo.
Kao drugi zanimljiv podatak ispostavlja se režija Nebojše Bradića koji se ovom predstavom možda prvi put pojavljuje u ulozi reditelja komedije.
U ovoj predstavi on najpre insistira na strpljivom uvođenju publiku u zaplet, na ovom mestu skoro komedije zabune. Potom predstavu, u središnjem delu, prepušta talasu vodviljskog ritma i brzine kojom teče vešta manipulacija glavnog junaka sujetom gazdi, da bi na kraju istrajavao na detaljnom svođenju računa odnosa među junacima ove savremene komedije.
Ova komedija dodatno je relaksirana duhovitim muzičkim pasažima koji vešto podvlače određene asocijacije na vreme i mesto radnje.
Velike saradnike reditelj je imao u nadahnutoj igri ansambla, pre svih Miodraga Pejkovića kao nosioca i lokomotivu ove razigrane kompozicije. Pored njega kao preciznu i jasno razvijenu liniju svog lika ostvario je Petar Benčina, dok je Milić Jovanović ostvario pantomimsku bravuru.
Нема коментара:
Постави коментар