Identifikacijom prostora, scenografskim rješenjima, date su bitne odrednice svijeta koji nastanjuje taj prostor. Mobilijar je star i skroman, zidovi su nagriženi plijesnima, prozori prekriveni naslagama prašine, osjećanje prigušenosti i istrošenosti širi se tim prostorom ne obećavajući da se, na bilo koji način, mogu ukazati bilo kakvi horizonti izlaska iz toga kruga životne potonulosti. To je prvi akord preko koga ulazimo u jedan svijet urušenih ideala, svijet koji se našao na slijepom kolovozu i dalje se nema gdje krenuti. Misao je sumorna, nada izgubljena. To je svijet u čije grotlo irski dramski pisac Martin McDonagh spušta svoju sondu i suočava se sa sveopštim rasapom jedne porodične stvarnosti ne opterećujući se time da nađe razloge tome rasapu ili, pak, vjerujući da je takvom početnom slikom dijagnosticirao sveukupno stanje jedne društvene zajednice kojoj ova slika služi kao obrazac ili kao metafora. Martin McDonagh pripada generaciji anglosaksonskih dramskih pisaca koji u središte svoje pažnje stavljaju problem porodice, neusklađenosti odnosa koji u njima vladaju i stvaraju stanje raznovrsnih i permanentnih sukoba. Da li je to iskaz sopstvenog nezadovoljstva koje vlada u toj osnovnoj jedinici cjelokupnog društvenog organizma, ili vjera da se takvo stanje u porodici nudi kao podatna materija za efektnu dramaturšku obradu?
McDonagh je motiv za svoju dramu, čijoj smo izvedbi prisustvovali na ovogodišnjem TKT - festu u Tuzli sa nastupom Knjaževsko - srpskog teatra iz Kragujevca, našao u sukobu majke i kćerke. Sukob se razvija do krajnje netrpeljivosti, bez mogućnosti primirja iako ni jedna ni druga ne napušta svoj brlog, već ruju po njemu, podmeću jedna drugoj, ali, isto tako, nemaju snage da prekinu taj ritual netrpeljivosti. Majka je na kraju svoga životnog puta, svoje životne manifestacije reducira na krajnje sveden mizanscen od nekoliko koraka i traženjem da joj se načini nešto za jelo ili čaj. Stožerna tačka je - fotelja, stavljena ispred telivizije,a jedini duhovni sadržaj - ispoljavanje mržnje prema kćerki. Kćerka je znatno dinamičniji princip u takvoj konstelaciji odnosa, njeni su pokreti žistri, mizanscen znatno razvijeniji, reakcije impulzivnije. Ona je djevojka u odmakloj dobi, u vremenu kada se nade pretapaju u snove, a snovi se rasprskavaju kao baloni pri najjednostavnijim dodirom sa stvarnošću. Ona je, oko svoje dvadeset pete godine imala određenih psihičkih smetnji, boravila neko vrijeme i u sanatorijumu, sada je u četrdesetim godinama, sanja da iziđe iz porodičnog paklenog kruga i sve nade polaže u mladog čovjeka, Pata Dulija, da će je povesti sa sobom čak i u Ameriku. A kada je i on iznevjeri, na njenom licu se pojavi cinički osmjeh krajnjeg poraza, sjeda u fotelju koju je njena majka napustila koji dan ranije - svojom smrću! Kružnica je zatvorena! Ova drama Martina McDonagha pobudila je veliko interesovanje na engleskom prostoru. Da li svojim sadržajem? Ta se činjenica ne može prenebregnuti. Ali je nesumnjivo da se interes za ovu dramu bazirao i na vještini obrade ponuđene materije. Njegovi su dijalozi živi, puni unutarnje eksplozivnosti, sa intonativnim rasponom od čitave oktave, ali i spontani, puni unutarnje osmišljenosti, do krajnje mjere usaglašeni sa oblikovanim scenskim situacijama. U njihovom kretanju nema hijatusa, nema zastoja, oni poprimaju specifičnu auru poetske organizacije sa ustrajnom unutarnjom dramskom napetošću. Osnovna dramska težina je oslonjena na dva lika: majka Meg Folan i kćerka Morin Folan. Oba lika su tako čvrsto sazdani da se, na neki način, promeću u dva sukobljena principa. Dinamični princip predstavlja ćerka koju je tumačila Marina Perić - Stojanović , a pasivni majka koju je tumačila Nada Jurišić. Marina Perić - Stojanović svaku svoju repliku izgovara sa, za određeni stepen, zažarenijim tonom. Taj ton je rezolutan i snažno se usijeca i biće majke svojom nepoštednošću. U tom njenom rezolutnom tonu ima i izvjesna skrama zluradosti, izgovaran u nekom sangviničnom grču. Ali, u spletu tih manifestacija se osjeća i određeni ton podređenosti, podređenosti koja ne proistječe iz svijesti o vezanosti za majku, već iz one nesvjesne nametnutosti koju joj je majka nametala ukupnim svojim odgojem. Kćerka, bez roptanja izvršava sve majkine zahtjevnosti, čak i u trenutku pune raspomamljosti mržnje prema njoj. To su odsutni trenuci u glumačkoj kreaciji Marine Perić - Stojanović. Ta dva pola, mržnju i podređenost, ona, sa izuzetnom prirodnošću , usijeca jedno u drugo, kalemi svoju scensku frazu, govornom fakturom i izražajnom gestom, i to je ona mjera kojom označava stepen razumijevanja svoga lika, onaj intelektualni potencijal koji ugrađuje u svoju kreaciju čime svome liku daje unutarnju puninu principa kojim se nadgrađuje autorov lik. Uistinu, u svemu što ova glumica čini, osjeća se snaga unutarnje proživljenosti, što proistječe iz poetike Stanislavskog, ali i određeni stepen otklona od lika da bi mu sagradila sigurnu staturu, kako to čini skulptor sa svojom skulpturom. Razlika je u tome što ova glumica brižljivo vaja svaki detalj, čak i onda kada, sa bijesom, šutne majčinu nošu koju majka uvijek drži pored sebe. Ali, istovremeno, ona se ne razmeće gestama, lice, čak, poprima nešto okamenjeno, očuvava onu okamenjenost koja je saglasna sa okamenjenim unutanjim životnim stanjem njenim. Svojom kreacijom ona uspijeva dati snažno uobličenje i svome vanjskom i svome unutarnjem stanju. To je kvalitet koji se prelijeva preko čitave izvedbe, očvršćuje njenu punu konzistenciju da se, na kraju, predstava doživljava kao jedna scenska partitura, kazana u molskom slogu u koji se utapa žestina njene govorne partiture. Uloga Nade Jurišić, pasivnog principa, koji ponekad zna izići iz svoje zatvorenosti i preseliti se na suprotni, aktivistički, pol, ali se to dešava u nekim prelomnim trenucima, kada se izoštravaju odnosi između majke i kćerke, ali se brzo vraća u svoju ljušturu sa potmulom energijom težnje da ostvaruje svoje principe sebičnosti i želje da vlada drugima. Žrtva toga njenog samoljublja i jeste kćerka Morion, koja se buni, ali ne može da se oslobodi svojih okova. Nekadašnja težnja za vladanjem i sebičnost sada se transponiraju u zluradost i podmetanje, paljenje pisama koje, ponekad, dobija njena kćerka. Ovamo se mora ubrojatu i njen odurni čin da mokraću iz svoje noše sipa u lavabo za pranje suđa. Dva muška lika, braće Pata i Reja Dulija, samo su pomoćno sredstvo za razvoj fabule i pojavljuju se da bi se ojačao sukob majke i kćerke. Stariji, Pat, gastarbajter po Engleskoj, kako bismo mi na našem jeziku to kazali, jeste objekat Morinine ljubavi, stub o čije će se stablo razbiti i posljednja Morinina ljubav, čvrtsto se drži svoga marginalnog ruba u ukupnoj dramatorgiji storije, dok njegov brat Rej, sa još manje nužnih individualnih karakterizacija, svojom žustrinom u uspostavi odnosa sa majkom i ćerkom, pokušava da se uglobi u dramski čvor, čini to dosta sugestivno, ali se crvena linija razdvajanja marginalnog od centralnog sloja nije dala prijeći. O scenografiji, čiji je autor Milivoje Štulović, nešto smo već rekli. Sada bismo dodali da je, u svojoj izražajnosti, za određeni stepen naturalno prenaglašena, zasnovana na težnji da se zatvore svi izlazi ka širim horizontima. Kostimografija Jelene Janjatović, pak, sadrži u sebi mogući insignije lirske lepršavosti, pogotovo u kostimu kćerke Morion Folan, ali je reditelj tu lirsku lepršavost preveo u naglašeni erotski slog. Kostimi muškaraca su suzdržani u svojoj izražajnosti s tim što je kod mlađeg brata, Reja, naglašena socijalna pripadnost seoskom miljeu. Glazba Dragoljuba Tanaskovića je bila izuzetno diskretna, svedena samo određene scenske pasaže. Reditelj Milić Jovanović, uz supervizorstva Nebojše Bratića, pratila je dramaturšku puninu Martina McDonagha ostavljajući široko manevarsko polje glumcima za iskazivanje njihovih stvaralačkih mogućnosti. To je obilato iskoristila Marina Perić - Stojanović koja je pokazala da ona ima dovoljnu snagu unutarnjih stvaralačkih potencija i za znatno složenije likove.Tu joj od velike koristi mogu poslužiti i njene fizičke datosti.
(TIP/Kritičar Vojislav Vujanović)
Нема коментара:
Постави коментар